TAJKUNIZACIJA; Slavko i prijatelji Kalem i Ježić |

TAJKUNIZACIJA; Slavko i prijatelji Kalem i Ježić

Datum objave: 23. listopad 2015./hop.hr

Posljednjih dana u medijima se, slučajno ili planski, vrti afera oko bivšeg ministra financija i bivšeg člana SDP-a Slavka Linića. Sam sudionik afere Slavkec, jako se uzbudio zbog iste,  što nije čudo, tko bi volio biti predmet uskočkih istraga. Ipak, tvrdi da on ima svu dokumentaciju, te da je kod njega sve transparentno. Konvencijom je propisana presumpcija nevinosti, nitko nije kriv, i pred zakonom i ljudima ne može se smatrati krivim, sve dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže da je počinio djelo za koje ga sumnjiče.

Stara poslovica kaže: „Gdje ima dima i vatre!“

Linić je odan svojim prijateljima, kojih se lako ne odriče, a niti oni njega. U vrijeme u kojem živimo imati odanog prijatelja gotovo da je vrijedno poput suhog zlata, ali i odanost jednako tako traži velike žrtve od druge strane. Je li baš sve tako nevino, ili je Linić odanost svojih prijatelja zaslužio posebnim privilegijama koje su isti imali u društvu i u poslovnim odnosima, pokazati će vrijeme. Pretpostavke, a i javno dostupne činjenice upućuju na takvu mogućnost.

Javnost je dobro upoznata sa aferom Ivo Sanader. On je poznata ličnost, bivši premijer RH, a sada vjerovatno jedan od najpoznatijih pritvorenika Remetinca, pravomoćno oslobođen zahvaljujući odluci Ustavnog suda koja je podigla veliku prašinu. Da se oslobađajuća odluka mogla očekivati, oni koji poznaju bar malo pravo mogli su i nagađati. Presuda Sanaderu donešena je na klimavim nogama. Jedini značajniji svjedok protiv Ive Sanadera, koji je u sudskom postupku  tvrdio da je Sanader primio mito, iz razloga da bi MOL stekao većinsko pravo odlučivanja u INI jeRobert Ježić, Linićev prijatelj. Novac za koji je Sanader osuđen, a sada je zbog istog pred ponovnim suđenjem, uopće nije uplaćen na niti jedan račun povezan sa bivšim premijerom.  Ježić, kućni prijatelj Slavka Linića, svojim iskazom pred sudom izložio se kaznenom progonu.  Kazneni zakon RH propisuje da onaj tko „prizna“ kazneno djelo svjedočeći pred sudom može biti kazneno gonjen. Unatoč tome Ježić se sam prikazao kao osoba koja je primila mito, čak 5.000.000 eur-a, i koji je zapravo jedini, uz Ivu Sanadara, kako je to izrečeno čitanjem presude, znao za taj novac.

Ježić je u tom postupku ne samo obećao vratiti novac u državni proračun RH, već je presudom bio na isto i obvezan. Do danas to nije učinio, posao razvija u Švicarskoj nakon što je njegov DIOKI neslavno propao.

Turski Caliskan i Ježićev DIOKI

Linić se pokazao kao pravi prijatelj u pronalaženju kvalitetnih poslovnih partnera za DIOKI. Turska tvrtka Caliskan koju  je svojem prijatelju  Ježiću pronašao Linić, zatražila je za svoje ulaganje na području Republike Hrvatske garanciju Države u iznosu od 5.000.000,00 eur-a. I dobila ju naravno. Linić se nije libio da odmah izda garanciju koja bi pomogla njegovom prijatelju u spašavanju posrnulog poslovnog carstva. Turci, koji su  labilno ušli u suradnju i koja im se očigledno nije svidjela, nakon vrlo kratkog vremena odmaglili su u Tursku s naplaćenom garancijom u iznosu od točno 5.000.000 eur-a,  jednakim iznosom koji  je i  Ježić obećao vratiti u državni proračun.  Ni Ježić, ni Linić nisu do sada prozvani za nestalih dva puta po pet milijuna eura na teret državnog proračuna, iako bi to u svakoj pravnoj državi bio normalan razlog za kaznenu odgovornost, i to bez neke  posebne istrage javno dostupnih činjenica.

U predstečajnoj nagodbi DIOKI-ja lažirano 400 milijuna kuna

Početkom 2015 godine Ježićev DIOKI završio je u predstečaju, koji je najprije priznat, a potom je utvrđeno da nema pokrića u poslovnoj dokumentaciji.

Slučaj je otkrila riječka Porezna uprava uvidom u dokumentaciju nekoliko poslovnih subjekata u sklopu poreznog nadzora. Poreznim nadzorom utvrdili su napuhavanje uvjetnih tražbina po sudužništvima i jamstvima od strane dva povezana društva grupacije Dioki kojoj pripada Dina, kao i same Dine, točnije Diokija, koji je za nju tada obavljao kompletne financijsko-računovodstvene poslove. Pogreška u prijavi tražbina utvrđena je češljanjem dokumentacije tvrtke „Ćuf“ d.o.o. koja je zainteresirala javnost zbog svojeg vlasništva nad strateškim zemljištem za LNG terminal, kao i tvrtke Piros d.o.o.  Riječ je o tvrtkama koje raspolažu vrijednim nekretninama a koja je svoje probleme sa vjerovnicima riješila zaključivanjem predstečajne nagodbe.  Istovremeno pada u oči da je to strateško zemljište opterećeno kreditom Hypo banke.  Iste one Hypo banke zbog koje je opet – osuđen Ivo Sanader. Uplatnice koje su poslužile kao navodni dokaz da je Sanader primio mito u aferi Hypo Bank, prema provedenom dokaznom postupku, nemaju potpis Ive Sanadera. Na njima su potpisi osobe koju zapravo nitko nije upoznao niti prepoznao. Tijekom sudskog postupka sud nije potpisnika uplatnica pronašao, kako bi isti dao svoj iskaz pred sudom ili kako bi se provelo grafološko vještačenje. Točnije, ne zna se tko je sporne priznanice  potpisao i novac primio.

S druge strane, u predstečajnoj nagodbi Ježićev DIOKI na skliskom terenu stoji za čak 400 milijuna kuna od 1,9 milijardi priznatih tražbina Dine, što otvara razna pitanja  i daje razlog revizorima da se pozabave dokumentacijom.

Smjena Slavka Linića

Slavko Linić ne odriče se svojih prijatelja. „Jednom prijatelj, uvijek prijatelj!“ to je javno izjavio.  Je li ga prijateljstvo koštalo funkcije pokazati će vrijeme, jer nakon prekjučerašnje izjave ministra MUP-a da PNUSKOK nije pronašao nikakvih ozbiljnih razloga za procesuiranje Slavka Linića, mnogi su  bili nezadovoljni takvom izjavom i za očekivati je da će biti novih kaznenih prijava.

Linić je smijenjen zbog ozbiljno narušenog povjerenja, te političke odgovornosti, u slučaju predstečajne nagodbe vinkovačke „Spačve“ u kojoj je za namirenje poreznih dugova, temeljem Linićeve potpisane odluke, uzeto zemljište čija je vrijednost prema procjeni Porezne uprave šest puta manja nego što je „država uzela pod račun“.

Naknadna istraga pokazala je da Linić niti u ovom slučaju nije pogodovao „Spačvi“, no je li pogodovao svojem prijatelju Jozi Kalemu koji je direktno povezan sa ovim slučajem?

Naime, do sporne predstečajne nagodbe između Spačve i Ministarstva financija vjerovatno nikad ne bi došlo da se Česma nije prodana upravo Jozi Kalemu.

Da bi razumjeli ovaj slučaj nužno je  pojasniti određene poslovne aktivnosti Spačve i Česme iz prošlosti. Česma se još prije 2007 godine našla u financijskim problemima zbog čega je Spačva preuzela Česmu 2007. godine za samo 39,3 milijuna kuna. Spačva nakon toga nije uložila niti lipe u razvoj Česme i konstantno je poslovala s gubitkom.  Onda su 2013 godine Hrvatske šume (čitaj Linić) dali velikodušnu ponudu da preuzmu Česmu koja je u međuvremenu nagomilala gubitke, ali ju kupuju za dvostruko veću vrijednost od one koju je za vlasništvo nad Česmom navodno platila Spačva. Hrvatske šume „prebile“ su dugovanja sa Spačvom u iznosu od 73 milijuna kuna i to za zatvaranje Spačvinog duga prema Hrvatskim šumama.

Kako postojeći dug nije bio tako visok, Hrvatske šume su razliku od 10 milijuna kuna dodatno zatvorile isporukom novih trupaca??

Ono što je najčudnije u cijelom tom poslovnom aranžmanu je činjenica da se Hrvatske šume ne bave pilanskom proizvodnjom već prodajom trupaca i da njima jedan takav pogon poput Česme uopće nije potreban. Stoga su ga dali u prodaju. Na natječaj se javio Linićev prijatelj Jozo Kalem s ponudom od 70 milijuna kuna. Kako su Hrvatske šume državna tvrtka u startu je proračun uskraćen za tri milijuna kuna. No to je zapravo samo privid, jer je cijela priča daleko teža pa gotovo i zapanjujuća.

Jozo Kalem zapravo je kupio Česmu bez novaca

Nikom još nije jasno zašto su Hrvatske šume platile Česmu dvostruko veći iznos nego li je vrijedila (prema cijeni koju je za Česmu platila Spačva) kad Spačva u Česmu nije uložila niti lipe.  Logično bi bilo da je Spačva uložila u razvoj Česme, pa da joj je vrijednost povećana, međutim o tome nema niti govora. S druge pak strane nesporno je da je Česma bila u još većim dugovima nego prije, pa joj je i vrijednost, naročito s obzirom na amortizaciju građevina i postrojenja kroz proteklih sedam godina mogla biti samo duplo manja.

Još je čudniji način na koji su Hrvatske šume prodale Česmu. Naime, Jozo Kalem postao je sretni vlasnik tvornice za preradu drva sa više finalnih postrojenja uz dogovor da za Česmu plati odmah 20 milijuna kuna, a ostatak od 50 milijuna kuna, nakon dvogodišnjeg grace perioda, plaćati će slijedećih deset godina u ratama od po pet milijuna kuna.

Poslovni „uspjeh“ Joze Kalema

Inače, Jozo Kalem tereti se za da je bez plaćanja kupoprodajne cijene uknjižen kao novi vlasnik kamenoloma IGM-a, te da je u tu tvrtku Kalem ušao na temelju kupoprodajnog ugovora s preuzimanjem dugova koje nije vraćao, a upravljao je tj. eksploatirao kamenolom sve do stečaja tvrtke. Ukupan iznos koji je Kalem trebao namiriti bio je 103 milijuna kuna da bi postao vlasnik tvrtke, ali je prvostupanjskom presudom na Trgovačkom sudu u Rijeci dokazano da nikada nije platio ništa, pa ni 46 milijuna kuna Modibitu iz Ozlja, dobavljaču goriva, iako je u knjigama tvrtke bilo prikazano da je dug vratio, rekao je za medije stečajni upravitelj IGM-a Dabelić.

U kaznenoj prijavi protiv Kalema navodi se da je na temelju tog nevjerodostojnog ugovora, kao predsjednik NO drugog trgovačkog društva s ogulinskog područja, naložio provođenje te dokumentacije kroz poslovne knjige radi zatvaranja međusobnih dugova.

Šokantna propast generala Pavla Miljavca

Kalem je i vlasnik tvrtke Tehno drvo d.o.o. iz Ogulina, i tvrtke Ligneus d.o.o. Tehno drvo je locirano  u Poduzetničkoj zoni II. u Žegaru gdje se bavi proizvodnjom visokokvalitetnog troslojnog parketa, sa sušarama, a planira i proizvodnju peleta od otpada.

Kalem je svoje drvnoprerađivačko poslovno carstvo izgradio na „porušenim poslovnim temeljima“ Miljavčeva obrta PM Lignum koji je otišao u stečaj zbog  kredita od 45 milijuna švicarskih franaka.  Sva imovina našla se na javnoj dražbi gdje se prodavala njegova obiteljska kuća, te proizvodne hale i strojevi pilane u Maletićima nedaleko od Karlovca ukupne procijenjene vrijednosti 13,6 milijuna kuna. Za zatvaranje duga prema Hrvatskim šumama Miljavac je ponudio svoje već prethodno založene nekretnine.  Banke, leasing društva, dobavljači i ostali vjerovnici koji su od Pavla Miljavca potraživali više od 200 milijuna kuna ostali su najvjerovatnije bez svojih potraživanja. 27 milijuna kredita odobrila je i ugašena državna Agencija za razvoj i zapošljavanje, te stotine tisuća kuna bespovratnih sredstava koje je isplaćivao Ćobanković dok je bio na čelu Ministarstva regionalnog razvoja.

Za Pavla Miljavca izlaz se nije nazirao sve dok se nije pojavio spasitelj Kalem

Kalem je zahvaljujući ugovoru o najmu njegovog poduzeća Ligneus već bio u posjedu Miljavčevih pogona, tako da se sva imovina koja je prodavana na javnoj dražbi zapravo bila u posjedu Ligneusa.  Ligneus je u Miljavčev posao ušao 2010 godine kada je on bio u bezizlaznoj situaciji, i kad su mu Hrvatske šume zbog 20 milijuna kuna duga odbile isporučivati sirovinu.

Leži li dug Spačve prema Hrvatskim šumama u iznosu dvostrukom većim od vrijednosti Česme upravo u činjenici da je i Miljavčev obrt, u čijim pogonima posluje Kalemova tvrtka, dugovao Hrvatskim šumama, te da je i taj  dug od 20 milijuna kuna trebalo na neki način zatvoriti?

Upravo je Jozo Kalem  potpisao Ugovor sa Hrvatskim šumama o vraćanju Miljavčevog duga, a istovremeno je prema nekim informacijama opskrbljivao Hrvatske šume gorivom preko svoje treće tvrtke Ri-Petrol.

Iako je Pavle Miljavac financijski propao zbog čega se sva imovina iz obrta našla na bubnju,  u vlasništvu cjelokupne imovine već je tvrtka Ligneus. K tome, dobar dio vlasništva prenesen je na majku generala Miljavca, i na sina Dubravka, između ostalog i pristupni put koji vodi do nekretnine koja se prodavala.

„Sreća što je Ligneus (Kalem) uletio jer nam je dao ono što nismo imali, obrtna sredstva, a to je značilo kontinuitet proizvodnje, i tvrtka se stabilizirala“ – rekao je Miljavac prije nego što je obznanjena potpuna propast njegovog obrta i prije nego li je Kalem u potpunosti preuzeo svu imovinu.

„Imali smo blokiran račun, a kod Hypa smo imali 54 milijuna kuna u švicarcima“ rekao je Miljavac. Tako je taj nesretni Hypo, koji je nekako umiješan kroz sve značajnije poslovne afere Linićevih prijatelja  opet skrivio da je Kalem postao vlasnik imovine PM Lignuma.

Stečajni upravitelj PM Lignuma  Marinko Paić kaže da je Pogon u Ogulinu prodan u predstečajnoj nagodbi za nešto više od 8 milijuna kuna i to nekretnina. Pokretnine se uglavnom odnose na glavnu liniju za proizvodnju  koja je u vlasništvu Hypo leasinga.  Vrijednost linije koju je uzeo u vlasništvo Hypo leasing mogla bi biti 100 milijuna kuna, rekao je Paić.

Kupac Miljavčeve hale u Ogulinu je RI-Petrol u vlasništvu Joze Kalema

Neposredno prije ovog ljeta, pogone Tehno drva (RI-Petrol) u Ogulinu i Tehno drva u Česmi posjetio je švicarski proizvođač troslojnog parketa zainteresiran za investicijsko ulaganje na području Hrvatske. Ovaj investitor jedan je od značajnijih proizvođača troslojnog parketa u Europi i svoju prozvodnju i tržište želi razviti u području Hrvatske ili Litve.  Njegovom posjetu Hrvatskoj, prethodio je susret Roberta Ježića, Joze Kalema i investitora u Švicarskoj.

Prema bliskom izvoru iz kruga Kalemovih suradnika doznajemo da Jozo Kalem svoju tvrtku Tehno drvo zajedno sa pogonima u Ogulinu i Bjelovaru prodaje Švicarcima  za 50.000.000 eur-a.

Ukoliko prodaja uspije Kalem će odlično unovčiti nekretnine za 50 milijuna eura, a koje je sveukupno (prema ugovorima) dužan platiti  tek kroz narednih deset godina u iznosu od  80 milijuna kuna.

Uzevši u obzir činjenicu da Česma uopće nije plaćena i da niti nije vlasništvo Kalema već Hrvatskih šuma, a da je pogon u Ogulinu prema javno dostupnim informacijama kupljen za svega 8 milijuna kuna, reklo bi se da bivši ministComments 5ar financija Linić odrađuje odličan financijski plan za svoje prijatelje. Cijela priča olakšana je s „malo vitra“ na Linićevoj jahti ovo ljeto.

Ivo Sanader otplovio je s „Malo vitra“ direktno u najpoznatiji hrvatski zatvor Remetinec, a gdje će otploviti Linić i prijatelji, pokazati će vrijeme

MOST BIRA: ILI LUSTRACIJA I PUT SA HDZ-OM, ILI SDP I STAZA UDBAŠA |

MOST BIRA: ILI LUSTRACIJA I PUT SA HDZ-OM, ILI SDP I STAZA UDBAŠA

Datum objave: 22. studeni 2015./Piše: Igor Drenjančević/hop.hr

Ovih dana se  odlučuje o sudbini Hrvatske na dva načina-  ili lustracija ili udbaška država.

Iako se čini patetično jer sve stranke su prepune udbaša, ipak samo Karamarko je rekao lustracija. Tu magičnu riječ koja može sve promijeniti u potpunosti ne izgovara baš nitko osim Karamarka, zato i počinje njegova kalvarija u medijima. Gotovo svi mediji su protiv njega. Dirnuo je in medias res. Koliko je  mislio ozbiljno to nitko ne zna, ali je činjenica kako je on iz obitelji stradale na Križnom putu.

Poljska vlada je dobila izbore jer je rekla kako će lustrirati i djecu komunista, pa prema tome nitko od njih više neće moći vršljati po državnim službama. Kod nas je situacija očajna. Mreža udbaša je perfektna, kontrolira upravo sve u društvu.

Mnogi zamjeraju Tuđmanu da je u tom segmentu pogriješio.Nije proveo lustraciju. Koliko je jaka mreža vidimo i danas, pa kada se vratimo u vrijeme rata, situacija bi bila znatno gora da je išta poduzimao, poglavito znajući kako je i ekipa iz njegova ureda zaslužna za pokušaj njegove likvidacije raketiranjem Banskih dvora.

SDP je nositelj  svakog protudržavnog političkog ponašanja. Još 1990. ozakonio je pljačku države kroz ukidanje zakona o porijeklu imovine. Tada se zvao SKH-SDP. U prvom sazivu Sabora SDP je bio protiv osamostaljenja. Razoružao je narod, oduzeo oružje teritorijalne obrane. Danas po broja manjinskog srpskog naroda koji percipira u vlasti, ista je srpska ili prosrpska stranka.

I nakon klanja u Vukovaru pod zvijezdom petokrakom ponosi se istom, kao i  sa Titom komunistom. Tito je zločinac koji je napravio veliki genocid nad hrvatskim narodom. Šljivančanin je nasljednik tog sustava, a Milanović uz gromoglasan pljesak pozdravlja sa “drugarice i drugovi” na skupovima, POZDRAV S KOJIM JE ŠLJIVANČANIN UŠAO U VUKOVAR.

Zamislite taj pozdrav u HDZ-i, Karamarko bi tako što teško preživio, bez obzira na broj komunista u svojim redovima.  SDP mediji već godinama to izjednačuju, istina je drugačija, u HDZ-u to su zabranjeni simboli i pozdravi. Ako je netko bio, sada u toj priči više nije, SDP je još uvijek i ne stidi se zločina nad Hrvatima, svih jama i pljačke imovine.

Tuđman je u svoje vrijeme shvaćao opasnost današnjeg stanja i kontrolom situacije branio raspad sustava. Polupredsjednički sustav je idealan i danas za vladanje zemljom. Svojim ovlastima predsjednik je spriječio  širenje udbine mreže. Tako je spriječio, kažu neki, demokratske pokrete 1996, jer nije želio crvenog gradonačelnika Zagreba. Danas se vidi koliko je bio u pravu. Tomac nije uspio kao gradonačelnik, ali njegov najbolji učenik Bandić jest. Kako je Zagreb najbogatiji grad, SDP je ojačao, a preko svojeg crvenog gradonačelnika je očito crpio svoju moć kako bi ovladali medijima i gradskim resursima. Kada je novac postao ogroman, mali Milanović i stari lisac Bandiću  se sukobljavaju. Bandićeva moć je postala ogromna.

Kako je narcisoidan tip, postao je opasnost za ekipu iz koje je došao, poglavito što nikoga nije slušao, osim Tomca, koji ga je držao donekle normalnog, na svojim seansama u sklopu FPZ-i, gdje je redovito dolazio Tomcu na instrukcije,kako voditi grad. Kada se odmaknuo od Tomca, pokazao je svoje pravo lice. I ovih dana potvrdio tko je  zapravo on.

Iako  poput Tita, čiju je  karizmu imitirao, kroz slogan “snađi se druže”, narodu dajući besplatne udžbenike, na drugoj strani je trošio novac građana za skupa putovanja, pa je na jednom takvom potrošio  nedavno preko 200 000 kuna, predstavljajući Zagreb, a slijedeći dan je mazao kruh sa mašću tim istim građanima. Ipak kada pogledamo grad u njegovo vrijeme,  kulturološki je postao kasaba. Dvorana Lisinski nema besplatan wi-fi, aparatura je iz prošlog stoljeća, ali zato ima direktora i “zamjenike od zamjenika  direktora”. Administraciju s kakvom se niti Tito ne bi mogao pohvaliti. Nije bolje niti drugdje, galerija Urlich ne treba gradu, a niti kavana Medulić, važnije kulturno okupljalište je DM, iako je DM na 200 metra, kod Britanskog trga.

Ipak Bandić je svoje pravo lice pokazao kada je brzopotezno otpustio kćer Ivana Kramarića, koji je svjedočio i pokopao Perkovića na sudu. Pokazao je time kojem jatu pripada.

Njegov rođak je konzul u Tuzli,a  zasluge je stekao radeći za jugoslavenske tajne službe. Da je provedena lustracija, uštedjeli bismo novac za ovakve narcisoidne crvene rasipnike.

Slučaj branitelja Pajičića govori koliko je sudstvo, policija i SDP povezano. Monstrum, a ne policajac Sabadoš odgovoran je za smrt branitelja, polomio mu je kosti lubanje, a čovjeku koji je htio nesretniku pomoći, prijetio je pištoljem. Otac mu je bio u četnicima, a nagrada Sabadošu je ubijanje hrvatskih branitelja. Da je lustracija i progon četnika bila intencija ove države, ovakva bagra ne bi mogla ubijati branitelje, a bagra na vlasti  ne bi opravdavala zločine, jer niti ne bi osupnula vlast. Oko 3000 branitelja je napravilo samoubojstvo zbog ovakve vlasti i novinara.

Novine su pune djece jugoslavenskih oficira i oficiruša, od Kuljiša, Babića,  Stankovića do Ante Tomića. I svi imaju isti nazivnik-mržnja prema ovoj zemlji.

Kako bi osigurali svoju mržnju, na vodeću poziciju u novinarsko društvo stavljaju srednjoškolca iz Pakraca, naravno isto Srbina. Hrvatske novinare HND progoni o čemu uskoro progovaramo. Naravno pored oficirske djece imamo i hrvatske fenomene ljigavosti u imenu i prezimenu Domagoja Margetića, titovog omladinca, koji je preveslao Tuđmana, da bi lakše pokrao povjereni mu rezervat Crna Mlaka, pa kada je osuđen, Tuđman je ispao zločinac, onda odlazi kod Dodika na 5000 KM (konvertabilnih maraka) mjesečno, pa kada i ovaj više ne želi plaćati njegove gluposti, “otkrio je zločinačku kob”  Milorada Dodika.

Margetića su crveni poslali pred vrata Karamarka, kada je razgovarao sa MOST-om. On i Iva Anzulović, držali su transparent o aferi Soboli. Aludirajući na Karamarka. Da je Karamarko kriv odavno bi njega Milanović strpao u zatvor. Margetić pri tom navodi kao dokaz i  nepravomoćno dobivenu parnicu na sudu. Istina je drugačija, Margetić je oslobođen kaznene odgovornosti kao novinar, jer je vjerovao svome izvoru, ali sud nije bio nadležan provjeravati istinitost navoda izvora, jer se radilo o parnici za klevetu.

Prosvjedni marš pokreta Occupy Croatia pod nazivom Stop teroru šatorasa. – organizatori Domagoj Margetić i Marijana Mirt

Ako ovima dodamo dežurne spasioce, Ivana Pernara i Ivana Sinčića, koji nabijaju aktivistima i ovršenima kazne, znači nove nevolje, a protiv su šatora u Savskoj jer to opravdavaju vezanošću sa HDZ-om sve je jasno, koliko je opasan SDP i njegovi sateliti. Živi zid svaku inicijativu, pa čak da je i od HDZ-e ne bi odbijao u svezi branitelja da je za Hrvatsku, jer je 3000 samoubojstava branitelja, a pred vratima ministra Matića je umrla braniteljica. Oni su bili protiv njih, uz Margetića, Mirt i sličnu žgadiju.

Domagoj Margetić, Vladimira Palfi, Ivan Vilibor Sinčić, Tomislav Ajduković, Damir Trnačić

Kad bi bilo lustracije, takvi ne bi radili niti u čistoći. Isti slučaj je u privredi, lopovi bankarski iz Jugoslavije, koji su Jugoslaviju uništili od 1973 do 1979 godine u rekordnom roku, uništili su totalno Hrvatsku u ovih 25 godina. Oni se ne zovu HDZ-a, kako njihovi novinari pričaju, već se zovu mreža UDBE. U Sloveniji je taj ogranak pod Kučanom, najboljim prijateljem Mesića, a Janez Janša po tim i takvim slovenskim medijima je lopov sa čak 160 kaznenih prijava. Janša je slovenski HDZ-a. Tko je za naciju, taj je lopov, a oni su avangarda. 

Kako su protiv nacije, oni su suradnici globalista i masonerije, pa su na taj način povezani. Nije slučajno jedan od stožera Bandića uz rotarijance. Vrata do vrata.

 Slučaj Bandić i Sanader govore tko ima zaštitu, a tko ne, kada vas uhvate sa rukama u pekmezu. Sanader je čak izabrao odvjetnike ljevičare, a onaj glavni zastupa istovremeno i Zagrebačku banku i Holding,  time krši kodeks sukoba interesa.

Priča oko Sanaderovih krađa ovih dana pada, jer je osuđen za nešto što nema dokaza, a strpan je u zatvor u trenutku kada jedan svjedok otkriva sve malverzacije Zagrebačke banke pred njime.

Radi se o Pašku Kačinariju, koji je svojim istraživanjima otkrio da Zagrebačka banka nije upisala svu svoju imovinu, a tako i umanjila vrijednost dionica, te oštetila dioničare. Koliko je Kačinari bio u pravu pokazalo se nekoliko godina kasnije, kada je Zagrebačka banka izgubila sa njime spor, a utvrđeno je čak kako je netko iz banke falsificirao dokument, da bi navedeni bio oštećen. Na zagrebačkom sudu, tijekom postupka izmjenjivali su se suci kao na traci, dokumentacija i dokazi su nestajali, pa su bivali pronađeni u  sefu suda, a kako kaže Kačinari, on sam smatra da je udba zapalila arhivu kako bi bio spašen Luković i kompanija…sam Kačinari je slao Sanaderovoj ženi  pisma i upozoravao na moguće nekorektno suđenje, ali za sve je bilo kasno, Sanader je dirnuo u dokaze protiv organizirane UDBE  i njihovih lobija kada je dao istražiti navode Kačinarija.

MOST sada bira put, ili će stati uz UDBAŠE  ili će stati uz LUSTRACIJU  i prekinuti agoniju naroda. Ako stane uz SDP on će nestati sa scene, a ako stane uz HDZ-u, pomoći će lustraciji u samoj stranci, te trenutno kukolj maknuti od vlasti i sebi osigurati budućnost.

MOST je napravio prvi dobar korak, zabranio je Prgometu, koji više sliči MR Beanu kad šeta ulicom, pristup stranci, jer bi ovaj cinker opet sve ocinkao Milanoviću. Prijedlog da ga se prihvati nazad išao je od psovača, titoiste Petrine, što sve manje čudi. I on je crvena škola, koja želi uništiti koheziju mosta, kako bi Milanović dobio glasove jednog dijela mostaša.  Što prije i Petrinu isključe, MOST će lakše funkcionirati.

Lustraciju nudi HDZ-a, a kako vidimo i slične programe, pa prema tome samo sukobi mogu podijeliti MOST. Tko ih radi? Prgomet i Petrina.

Igor Drenjančević

hop.hr

Odluke Ustavnog suda i Vrhovnog suda o puštanju Sanadera na slobodu – politički obračun sa sucem Turudićem? |

Odluke Ustavnog suda i Vrhovnog suda o puštanju Sanadera na slobodu – politički obračun sa sucem Turudićem?

Datum objave: 21. studeni 2015./Piše: Nada Landeka

Jesu li odluke Ustavnog i Vrhovnog suda odraz pravednog odlučivanja najviših sudova u RH u smislu zaštite ljudskih prava i prava na pravično suđenje, rezultat sposobnosti odvjetničkog dvojca Čede Prodanovića i Jadranke Sloković, ili pak političke odluke, pitanje je koje se posljednjih dana od 0-24 vrti u javnosti.

Koliko se stvarno može vjerovati u odluke i obrazloženja tako visokih sudskih sudova?

Najnovije odluke ukazuju na činjenicu da u Hrvatskoj pred sudovima nitko nije siguran i da su isti daleko od pravednosti, a još dalje od pravde. Jer sudeći prema obrazloženju najnovijih odluka visokih sudova, nepravično suđenje, uz teške povrede ljudskih prava „požderu i niz godine života“.

Posljednjih godinu dana Ustavni sud šokira svojim odlukama.

Počelo je s Branimirom Glavašem u čijem je slučaju zakon interpretiran ovisno o sudu i sucu u čijim se rukama tog trenutka našla Glavaševa sudbina, potom je nastavljeno s zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem koji je prema sudskoj odluci mogao biti gradonačelnik u Remetincu, ali ne i na slobodi, a potom je pak ipak zahvaljujući odluci Ustavnog suda ne samo pušten na slobodu, već i nesmetano obavlja svoje dužnosti gradonačelnika i priprema teren za nove političke uzlete. Čista suprotnost naravno odlukama u svezi Glavaša, Bandića i Sanadera je ona koja je donešena u slučaju Marine Lovrić Merzel. Ona je morala birati između obavljanja dužnosti županice ili slobode. Odabrala je slobodu i mjesto saborskog zastupnika. „Vuk sit i koza cijela“, rekao bi naš narod.
Međutim, trenutno je najatraktivnija ova odluka oko padanja presude Sanaderu. Obzirom da je tek završila predizborna kampanja, a da se ove aktualne i šokantne odluke Ustavnog i Vrhovnog suda tiču upravo bivših i sadašnjih političara nužno se nameće pitanje – kreiraju li Ustavni i Vrhovni sudovi političku scenu u Hrvatskoj?

Jer, u suprotnom, zašto ne bi šokirala jedna takva odluka visokog suda donešena u korist optuženika iz slučaja Lora Emilia Bungura, i u slučaju hrvatskog branitelja Veljka Marića, i mnogih drugih zatvorenika za koje cjelokupna javnost smatra da su potpuno nevini, a ako već postoji i opcija da im se u sudskom postupku dokaže eventualna krivnja, iz kojeg razloga nemaju jednaka prava da im se sudi sa slobode? Zar samo zato što nisu političari?

Politički i osobni obračuni preko sudskih odluka najviših sudova?

Nužno se nameće i ono drugo najvažnije pitanje, jesu li odluke Ustavnog i Vrhovnog suda zapravo sredstvo za profesionalnu i političku eliminaciju suca Ivana Turudića, predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Tko to zapravo vuče konce političkih odluka i tko stoji iza njih? Suce visokih sudova imenuje politika, no na slobodi su trenutno i brojni zatvorenici koje je svojevremeno Ivan Turudić osudio (general Zagorec, Hrvoje Petrač zbog organiziranja otmice Zagorčevog sina, bivši ministar Damir Polančec).
Zorro osvetnika ima na pretek, i ne samo njih.

U pojedinim tiskanim medijima vrti se naslov; „Turudić skrivio rušenje presuda Ivi Sanaderu“ . Odjednom, nakon godina sudovanja i donošenja odluka Petraču, Zagorcu, Sobolu, Polančecu, stvara se klima da je Ivan Turudić HDZ-ov igrač, ne gleda se njegova sudačka stručnost i sposobnost, već navodna politička pripadnost, iako činjenice govore drugačije. Upravo je sudac Ivan Turudić najvećim dijelom sudio upravo članovima HDZ-a i osudio ih na višegodišnje zatvorske kazne.

Mnogi koriste najnovije događaje kao predstavljanje odraza nekompetentnosti predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. Padanje presude Ivi Sanaderu, kažu njegov je poraz. Svi znamo da, iako bi sudstvo moralo biti neovisno, da je nad Ivanom Turudićem visio zapravo iznimno veliki pritisak sudačke odgovornosti tijekom cjelokupnog sudskog postupka protiv njegovog imenjaka Sanadera. Da je u tom trenutku Ivan Turudić procijenio da su dokazi nedovoljni za donošenje presude i da je Sanadera oslobodio zbog nedostatka dokaza, tek tada bi to bio njegov kraj, jer bi očigledno, svi koji ga napadaju sada da je nesposoban, jednako tako bi ga napadali i onda, tvrdeći da je korumpiran i da pogoduje Sanaderu zato jer je sklon HDZ-u.

Postoji jedna takva priča u prošlosti, u kojoj publici nisi dobar, što god uradio.

Mnogi su osuđivali i prozivali Turudića da je režimski sudac i da služi politici. “Što uopće znači biti režimski sudac”, pitao se jednom prilikom. “Da oslobađam pripadnike političke nomenklature? Pa nađite mi jednu takvu moju presudu” odgovorao im je Turudić.
A sada su mu odjednom pale čak dvije presude, i to ne iz procesnih razloga, već prema tumačenju visokih sudova „zbog teških povreda ljudskih prava“.

Ili im  zapravo smeta zato jer je hrvatski branitelj i domoljub?

Zanimljivo je, analizirajući presude donešene u prošlosti, da je i presuda Zagorcu bila na klimavim nogama. Osuđen zbog dragulja koje još uvijek nisu pronašli, Ustavni sud u njegovom slučaju nije vidio razloga da utvrdi tešku povredu ljudskih prava i prava na pravično suđenje. Znači li to da u tom trenutku politička klima nije bila jednaka? Naime, u međuvremenu je, nakon niza presuda u kojima je presuđeno visokim političkim dužnosnicima, sudac Turudić pokazao ambicije za napredovanjem. Neskrivena je bila njegova želja za nekom većom funkcijom.

Neskriven je i njegov domoljubni osjećaj. Hrvatski dragovoljac, u siječnju 2015. godine posjetio je hrvatske branitelje, 100%tne invalide domovinskog rata u Savskoj 66, koji prosvjeduju ispred Ministarstva branitelja, te im zajedno sa svojom obitelji pružio im podršku.

“Moja obitelj dijeli iste domoljubne stavove i posve prirodno je da smo došli. Ako se dođe samo jedanput onda bi to shvatio da bi to bilo samo puko poziranje. Ja doista osjećam potrebu da budem s ovim ljudima”, pojasnio je razlog dolaska braniteljima Ivan Turudić.
„Mislio sam baš na Staru godinu, kad je bilo -17 stupnjeva, bio sam u Slavoniji i pomislio sam kako je ovim ljudima, kako im je zima i kako nisu kod svoje kuće. Ne znam, to su ljudi kojima je dostojanstvo povrijeđeno. Kad je povrijeđeno dostojanstvo, to je bolnije od neimaštine i od zime i od svega”, zaključio je Turudić.

Turudić je jasno i glasno rekao je kako su prvu presudu Sanaderu poništili Ustavni suci koji nisu nikako smjeli sudjelovati u donošenju te odluke.

„- Znamo na koji se način imenuju suci Ustavnog suda i tko ih imenuje. Neki od njih su imenovali čistom milošću optuženog Sanadera. Oni kažu da to nije razlog za izuzeće, ali njihova praksa ih demantira jer su se suci Ustavnog suda u nekim drugim predmetima radi puno banalnijih razloga izuzimali. Međutim oni su se našli, uzeli su si ovlast da traže trunje u oku nas sudaca, a da ne vide balvane u svom oku“ – rekao je Turudić nadodavši da je Ustavni sud politički sud te da se ponekad ponaša kao da je ‘nadvlast’.

Je li oslobađajućom odlukom za Sanadera zapravo donešena osuđujuća odluka za suca Turudića od strane njegovih kolega, upravo zbog njegove ustrajnosti da pri obnašanju sudačke dužnosti ne pripada ni lijevoj ni desnoj opciji, već sudačkoj struci i domoljubnoj Hrvatskoj?

Komentar Antuna Babića: Koalicija MOST-a sa SDP-om i HNS-om mogla bi ugroziti opstanak samostalne hrvatske države |

Komentar Antuna Babića: Koalicija MOST-a sa SDP-om i HNS-om mogla bi ugroziti opstanak samostalne hrvatske države

Datum objave: 21. studeni 2015./Piše: Antun Babić  

Uhvati me veliki strah za budućnost hrvatske države kad i danas čujem neke «ugledne» bivše hrvatske političare kako o odnosu međunarodne zajednice prema okupaciji Hrvatske u velikosrpskoj agresiji 1991., a posebno genocidu u Vukovaru, u medijima govore «kao o nečemu što je bilo lakovjerno od strane neđunarodnih čimbenika». Ti ljudi ili stvarno neznaju, ili se prave ludi, da je međunarodna zajednica znala puno više nego mi sami što se u Hrvatskoj tada događalo. Međunarodna zajednica, a pod njom u tom trenutku treba prvenstveno podrazumijevati Veliku Britaniju, Francusku, Nizozemsku i SAD-e, bila je odlučno protiv razbijanja Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Tijekom cijele 1991. godine tražili su sve moguće načine da pomognu Miloševiću u njegovoj namjeri da okupira Hrvatsku i ostatak teritorija tadašnje Jugoslavije. Sjetimo se samo makinacija Lorda Carringtona i drugih međunarodnih izaslanika u izmišljanju raznih planova koji su trebali odvratiti nas Hrvate od borbe za samostalnu hrvatsku državu.

Da nije bilo Tuđmana ne bi bilo ni hrvatske države

Zašto sada podsjećam na to razdoblje. Razlog je jednostavan. Da su umjesto dr. Franje Tuđmana na čelu Hrvatske bili Ivica Račan i njegov SDP (SKH), danas ne bi imali samostalnu hrvatsku državu. Hrvatska ne bi pružila oružan otpor Beogradu i JNA-u, ne bi bilo zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, a hrvatski bi narod doživio novi Bleiburg, koji bi bio strašniji i za Hrvatsku još pogubniji od onog iz 1945. godine.

U ovim novim povijesnim i vrlo opasnim trenutcima u Hrvatskoj i u svijetu, nije se na odmet sjetiti ni drugih strašno naivnih hrvatskih političara iz početka 20-tog stoljeća i na početku tj. na kraju Drugog svjetskog rata. Sjetimo se samo oduševljenja s idejom gubitka hrvatske suverenosti i stvaranja zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba koju su pokazivali članovi Jugoslavenskog odbora dr. Ante Trumbić i Frano Supilo. Bila je to politika «novoga kursa», koji su ta dva naivna projugoslavenska hrvatska političara pokrenula s potpisivanjem «Riječke rezolucije» 3. listopada 1905. godine, koja je Srbima u Hrvatskoj dala daleko više ustupaka i političkog prostora nego što su oni prema njihovom tadašnjem broju u Hrvatskoj zasluživali. Dok su bili članovi Jugoslavenskog odbora i Trumbić i Supilo su mislili da Srbija i međunarodna zajednica zaista žele pravednu i dobro uređenu državnu zajednicu Slovenaca, Hrvata i Srba. Na našu kasniju stoljetnu tragediju i ropstvo, Trumbić i Supilo su vjerovali i u dobronamjernost međunarodne zajednice, prevenstveno Velike Britanije. Jadni nisu znali da je u toj državi već sedamdeset godina ranije (1850.) napravljen plan za razbijanje Austro-Ugarske i stvaranje države u kojoj će njihovi prijatelji i saveznici Srbi vladati.

MOST ne smije učiniti povijesnu griješku koju je napravila HSS 1941. godine i hrvatski ban dr. Ivan Šubašić 1945. godine.

Početkom strašnog Drugog svjetskog rata, hrvatski narod imao je nesreću da je na čelu Hrvatske seljačke stranke, koja je na izborima 1938. godine dobila 96% glasova u Hrvatskoj, bio dr. Vlatko Maček, čovjek je zagovarao pravedniju Kraljevinu Jugoslaviju, ali ne i samostalnu hrvatsku državu. Iako je opravdano vjerovao da će Hitler izgubiti rat, Maček nije bio spreman preuzeti vodstvo hrvatske države, žrtvovati sebe i spasiti hrvatski narod ne samo od kasnijih groznih komunističkih zločina i genocida, nego i spriječiti pobjedu međunarodnog agenta Tita u stvaranju komunističke Jugoslavije.

Na nagovor Engleza posebno tragičnu i izdajničku (vjerojatno opet naivnu) ulogu odigrao je dr. Ivan Subašić, koji je bio Ban Banovine Hrvatske. Banovina Hrvatska, zbog prijetnje koju je zajedništvu Kraljevine Jugoslavije predstavljao Hitlerov nacistički plan o zauzimanju cijele Europe, ako ne i cijelog svijeta, osnovana je 26. kolovoza 1939. godine. Bana je imenovao kralj Jugoslavije Petar II, a Ban je položio zakletvu na vjernost Kralju. Naravno, Ban je zajedno s Jugoslavenskom vladom 1941. godine pobjegao u inozemstvo – London.

Lukavi predsjednik engleske Vlade Churchill izvršio je pritisak na kralja Petra da imenuje Ivana Šubašića za predsjednika Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, kao najpogodniju osobu koja bi mogla pregovarati s Titom. Šubašić je u lipnju 1944. godine s Titom na Visu potpisao «Viški sporazum», s kojim se Šubašić obvezao da će njegova vlada u Londonu priznati tekovine NOB-a. U zamjenu Tito je kasnije iste godine sa Subašićem potpisao tzv. «Beogradski sporazum», prema kojem je bilo predviđeno formiranje zajedničke tj. jedinstvene vlade u Beogradu. Naravno, Tito je na taj način, uz pomoć Churchilla, uspio prevariti naivnog Šubašića i sebi osigurati potporu zapadnih država.

Zabrinutost za opstanak hrvatske države

Kakve veze imaju te poznate povijesne činjenice s trenutnim razgovorima MOST-a s Domoljubnom koalicijom i Hrvatska raste, koji imaju za cilj formiranje nove Vlade Republike Hrvatske. O mojem skepticizmu na račun političkog kapaciteta tj. političkog iskustva Nacionalnog vijeća MOST-a nešto sam više rekao u mojem zadnjem komentaru. Budući da se najavljuje kako će MOST vjerojatno idući tjedan donijeti odluku s kojom će političkom koalicijom ili opcijom ići u formiranje Vlade ili davati potporu manjinskoj Vladi, imam za potrebu upozoriti na slijedeće. To činim isključivo zbog moje duboke osobne zabrinutosti za budućnost i opastanak hrvatske države u ovim opasnim i prijetećim svjetskim previranjima. Papa Franjo je rekao kako je počeo Treći svjetski rat. Nakon svih svjetskih ratova mijenjaju se granice i nastaju nove države, a nestaju one koje nisu dovoljno jake da zaštite svoje interese.Koliko je složna i jaka Hrvatska da u jednom takvom svjetskom ratu ponovno ne izgubi svoju državnost?

Današnja Hrvatska opasno je podijeljena na one političke stranke koji su se borile za stvaranje i obranu samostalne hrvatske države (HDZ) i one, koji su 25. lipnja 1991. godine izišli iz Hrvatskog sabora kad je na dnevnom redu bilo glasovanje o odvajanju Hrvatske od Jugoslavije (SDP). Sudbina se danas ponovno poigrava sa životom i budućnosti Hrvatske. Devetnaest ili osamnaest saborskih zastupnika i tajanstveno Nacionalno vijeće odlučuju o tome s kojom će od dvije gore navedene opcije formirati Vladu Republike Hrvatske za iduće četiri godine.

MOST-ovci, djeca komunista će vas sigurno prevariti

Upozoravam i članove Nacionalnog vijeća MOST-a i MOST-e zastupnike u Hrvatskom saboru da prije odluke odu u Crkvu, ako su vjernici, i da se pomole da im dragi Bog prosvijetli pamet na koju će stranu ići. Milijun posto podržavam MOST da su hrvatskoj potrebne velike reforme i promjene. Međutim, budućnost tj. opstanak samostalne i demokratske hrvatske države daleko su važniji od svih reformi zajedno. Ukoliko budu dobro ispregovarali s HDZ-om o njegovoj demokratizaciji (jedan član, jedan glas) i kažnjavanju svih čelnika HDZ-a koji su počinili gospodarska kriminalna djela, vjerujem da, s Karamarkom i bez Karamarka, Vlada HDZ-a i MOST-a daleko je manje opasna opcija za opstanak hrvatske države nego koalicija sa slučajnim premijerom i ministricom vanjskih poslova koja u svijetu više zagovara neki novi Balkanski savez nego interese Republike Hrvatske. Članovi MOST-a trebaju znati da će ih djeca komunista sigurno pokušati prevariti nakon što što  s njima eventualno sklope sporazum. U tom slučaju, MOST-ovci će za sva vremena biti osobno odgovorni za nestanak i uništenje samostalne hrvatske države. Koalicija MOST-a i Hrvatska raste mogla bi Hrvatsku odvesti i u vrlo opasno unutarnje političko i društveno stanje.